MEDINI JADI
Sedi Medo u šumici
nit na klupi nit stolici
već na maloj nizbrdici,
da prostite, na zadnjici.
Gladan Medo prste liže,
u mislima želje niže;
da je meda gdegod bliže
i da voće brže stiže.
Dosta mu je zimske gladi,
vruće želje maštom hladi –
kako med će da povadi,
tuđim trudom da se sladi.
Već ga prsti za tim bride,
al´ šta mu to oči vide:
Staazom šumskom poštar ide
i pred medom torbu skide.
„Brzojava, evo Medo,
potpiši mi da sam pred´o,
hvala, Medo, ne bih sjed´o
već bih daljnjeg posla gled´o.“
Poštar ode, Medo stoji,
slova sriče pa se znoji;
pčela piše, tako stoji:
„Dragi Medo, mi smo svoji !
U aprilu, prvog dana
da dođeš do našeg stana,
adresa je tebi znana –
treća bukva, lijeva strana.
Da proljeće proslavimo
i lijepo te ugostimo,
ti si uvijek želju im´o
da te medom mi častimo.“
u aprilu, prvog dana
čim osvanu zora rana
do pčelinjeg, evo, stana
stazom Medo dotabana.
al´ u duplje papir svili,
poruku mu ostavili,
mumla Medo, ljuto cvili
kad pročita: „APRI-LI-LI !
Sad u drugom stanu svi smo,
tebe gostit lude nismo,
ljendovana site mi smo,
bać se lijepo našalismo“.
Jovan S. Lazarević
About The Author
