Profesor pedagogije i psihologije, Novka Marković, želeći da svoju pozitivnu enegriju, iskustva i znanje podijeli sa drugim ljudima započela je da se oglašava na blogu. Njeno prvo javljanje prenosimo u cjelosti u nastavku:
Od kad znam za sebe nisam imala problem sa javnim nastupom. Ali radeći svašta u životu čovjek nauči da treba i da zašuti. Nikad mi nije jasno zašto. Čitala sam mnogo na tu temu, zašto je svaka koja se „prećuti“ zlatna. Gdje bi stigli i šta bi bilo da je svako prećutio kad je imao nešto važno reći. Svaka izgovorena riječ, promijeni ako ništa drugo – makar tok misli. Meni je i dan danas žao svake neizgovorene. Uvijek se kajem, mislim da se mnogi kao i ja kaju zbog toga.
Prvo svoje pisanje posvetiću čovjeku kojeg nisam stigla dobro poznavati i voljeti koliko sam ga poštovala i cijenila . Veliko je poštovanje prema gromadi od čovjeka, našem pokojnom Milanu Jeliću. U srijedu 30. septembra je bilo punih osam godina od kada nije među nama. Bila sam na grobu, zajedno sa drugima. Bio je, kao i svake godine i njegov sin Pero, izuzetan momak i pravi nasljednik svog oca. Prvi put na ovaj dan na grobu je bio sa djevojkom. Taj dan saznam da se ženi, uskoro. Doveo je i djevojku na pomen ocu. Tužno… Šteta što Pero ovako upoznaje tatu sa budućom suprugom. Ne znam kako drugima, meni je bio posebno tužan i bolan trenutak. Mogu samo zamisliti kako je onima koji su stigli da ga vole, da on voli njih, da budu bliski s njim, da bude dio njihovog života, kada ja ovako često mislim na Milana. Često primijetim koliko nam nedostaje, često pomislim kako je trebao da živi zbog svih, zbog sebe, svojih najmilijih, zbog onih koji ga nisu poznavli, a svi prebrojavamo njegova djela. Nikada mu se nećemo odužiti. Pokazao nam je svima šta je hrabrost, odvažnost, smjelost, odlučnost, borba… Pokazao nam je kako se radi, kako se stvara, kako se voli, kako se pomaže, kako se ostavlja iza sebe… Pokazao nam je koliko daleko se gleda u budućnost, kako je dan prilika, kako je život kratak… kako sjećanja i ljubav mogu trajati. Dokazao nam je onu Njegoševu „Blago onom ko dovijeka živi…“Šta smo naučili? Uglavnom ništa…
Njen rad možete pratiti klikom ovdje.
About The Author
