Dana 14. septembra 2015. godine u popodnevnim časovima upokojio se u Gospodu, na rukama kćerke Mare, Tomo J. Patković iz Miloševca, koji je nepune četiri decenije služio crkvi i selu. Svaki rastanak i odlazak je tužan, bolan i težak, a ovaj septembarski dan odlazi jedna plemenita duša, čovjek koji je nečujno i nenametljivo koračao kroz ovozemaljski život. Bio je poštvovan i cijenjen među ljudima u selu jer je bio odgovoran, iskren, skroman, dobrodušan, pravedan, pošten i vrijedan, a te vrline samo dobri ljudi imaju.
Božija je volja da se zemlji vraćamo, a Tomo je otišao tiho, nečujno kao što je i živio. Riječi su siromašne i male da iskažu bol i tugu, ali za nagradu cijenjeni, pošteni i vrijedni ljudi ostaju dugo u sjećanju onih koji ostaju.
Tomo je rođen 6. marta 1930. godine. Kćeri Jokica i Mara su mu podarile dvoje unučadi, a doživio je u svom relativno dugom životu da ima troje praunučadi. Jedan je od rijetkih koga je crkva penzionisala, a u svom radnom vijeku služio je protojerejima – stavroforima: Dušanu Popoviću, Urošu Todoroviću i Đoki B. Laziću.
Tomo će živjeti vječno u srcima rodbine, komšija, prijatelja i drugova, a to je zaslužio poštenjem i iskrenošću. Život je samo mali tren velikog vremena, a Božija je volja da nastanemo i nestanemo.
Rađamo se da bi ostavili tragove i da uđemo u nezaborav.
Zašto odlazimo? Postoje pitanja na koja ne treba odgovarati jer u ovaj svijet stižemo i iz njega odlazimo Božijom voljom. O Tominom životu i radu dirljivo je govorio miloševački prota Đoko B. Lazić, istakavši njegovu revnosnu službu u crkvi kao zvonar i crkvenjak i njegovu vjeru, jer pokojni Tomo je sve do smrti, iako bolestan, pričešćivao se i ispovijedao.
Zato odlazi pred lice Pravde sa plodovima dara Duha Svetoga: vjerom, nadom i ljubavlju.
Vječan ti spomen dostojni blaženstva i trajne uspomene, brate naš Tomo.
Marko Raulić
About The Author
